Rasplesani skokun zaplesao na svjetskoj pozornici bioraznolikosti .
U prirodi svaka, pa i najmanja, vrsta obogaćuje živi svijet pojedinog područja, zemlje i, na koncu, cijeloga planeta, tako da je s gledišta bioraznolikosti svaki pronalazak nove vrste neprocjenjivo važan.
Nacionalni park „Krka“ ovaj se put plešući uspinje na svjetsku znanstvenu pozornicu zahvaljujući opisanoj novoj vrsti skokuna, rasplesanom skokunu – Lepidocyrtus chorus.
Rasplesani skokun ime duguje specifičnom ponašanju, tzv. plesu (lat. chorus = plesač), koje je vjerojatno povezano s traženjem hrane i prehranom. Tijekom istraživanja vrste L. chorus snimljen je videomaterijal koji se pod imenom Feeding – related dancing behaviour of Lepidocyrtus chorus (Collembola) može vidjeti na linku https://youtu.be/8pspWYQroEI. Analizom je utvrđeno da postoje dva obrasca ponašanja toga skokuna. U prvom slučaju primjerci zadržavaju glavu i usta na jednom mjestu dok u isto vrijeme rade kružne pokrete abdomenom u oba smjera.
U drugom slučaju, nakon što provedu neko vrijeme hraneći se na tom mjestu, počinju se kretati u određenom smjeru istovremeno nastavljajući s kružnim pokretima abdomena i ne mijenjajući ponašanje prilikom približavanja. Svi primjerci nove vrste sakupljeni su na starim kamenim stepenicama u krugu HE Miljacka. Stepenice su djelomično prekrivene listincem i sitnim šljunkom i obrasle lišajevima i mahovinom. Vrsta je do sada poznata samo s navedenog mikrolokaliteta u krugu HE Miljacka, pa trenutno predstavlja endemičnu vrstu za NP „Krka“.
Područje kanjona rijeke Krke oko slapa Miljacka od iznimnog je značenja za Park zbog spleta speleoloških objekata, jedinstvenih hidroloških fenomena i životinjskih vrsta poput čovječje ribice i šišmiša koji tu obitavaju. Upravo zato to područje nije otvoreno za posjećivanje, već samo za znanstvena istraživanja, koja često donesu ovako vrijedne rezultate.
Dužina tijela holotipa rasplesanog skokuna, bez glave i furke, iznosi 1,7 mm. Zbog pokrova ljuski po cijelome tijelu, srebrnaste je boje. Na bočnim stranama četvrtog abdominalnog kolutića ima tamnoljubičaste pjege, a na glavi, između antena, ljubičasto obojen dio u obliku trokuta. Skokuni su izrazito stara skupina sitnih beskralježnjaka. Naseljavaju gotovo sva staništa: prilagodili su se životu na tlu i drveću, u špiljama, na kopnu i vodenim površinama, na snijegu i ledu. Ime su dobili po tomu što u slučaju opasnosti od predatora mogu pobjeći tako što će s pomoću furke (posebnog organa za skakanje) skočiti na udaljenost koja može biti nekoliko stotina puta veća od njihove veličine, što ih čini jednima od najboljih skakača u životinjskom svijetu. Fotografije: Marko Lukić
