U sakristiji samostana sv. Frane u Zadru 18. veljače 1358. potpisan je čuveni Zadarski mir, mirovni sporazum sklopljen između ugarsko-hrvatskog kralja Ludovika I. Anžuvinca i Mletačke Republike. Korijeni sukoba sezali su u 1345. i 1346. godinu, kada se Zadar, uz Ludovikovu pomoć, neuspješno pokušao osloboditi mletačkog vrhovništva. Tada su kralj i Zadar morali priznati nadmoć Venecije, uz tešku cijenu koju je Zadar morao platiti. Gradu su oduzeti statut i tijelo sv. Šime, te su odnijeti u Veneciju, a iz grada je izgnano zadarsko plemstvo – grad je na takav način obezglavljen, pravno, simbolički i društveno. No, ratna sreća se obnavljanjem sukoba u razdoblju između 1356. i 1358. okrenula u Ludovikovu korist, te su se Mlečani potpisivanjem Zadarskog mira odrekli „prava na Dalmaciju od polovine Kvarnera do područja Drača“ uključujući gradove Nin, Zadar, Skradin, Šibenik, Trogir, Split, Dubrovnik te otoke Osor, Cres, Krk, Rab, Pag, Brač, Hvar i Korčulu, dok se dužd morao odreći naslova „dux Dalmatiae et Croatiae“.
Razdoblje druge polovine 14. stoljeća obilježio je ekonomski procvat Dalmacije, koji je nezamisliv bez Zadarskog mira, kao što je bez njega nezamisliv i uspon Zadra u tom razdoblju. Zadar se pretvara u pravu dalmatinsku metropolu, čija elita, vitezovi kralja Ludovika, postaje dominantna na cijelom prostoru Dalmacije.Upravo stoga, najvažnija znanstvena djela koja govore o tom razdoblju povijesti Zadra iz 14. stoljeća, izborom iz fonda Knjižnice prikladno će se obilježiti 655. godišnjica tog prijelomnog datuma u prošlosti našeg grada.
