21. 03. 2024. nas je napustio naš sugrađanin, nositelj zlatne olimpijske medalje za Jugoslaviju u Meksiku 1968. kao pomoćni trener, Damir Čorić. Podsjetiti ćemo se njegove bogate sportske biografije ulomkom iz knjige Kovači Hrvatskih Olimpijskih Odličja, autora Jurice Gizdića
“Trener koji je ostavio veliki, može se reći ogroman trag u vaterpolu, kako na domaćoj sceni, tako i u Švicarskoj
.
Damir Ćorić rođen je u Biogradu na Moru 5. lipnja 1931. godine gdje je i započeo vaterpolsku karijeru u tamošnjem klubu. Kao vrstan igrač koji je po kvaliteti prerastao lokalnu razinu, Ćorić se već početkom pedesetih godina prošlog stoljeća za vaterpolskom loptom otisnuo iz rodnog grada prema Splitu, gdje je najprije bio
vaterpolist Jadrana, a potom i Mornara s kojim je 1955. i 1956. godine osvojio titule prvaka Jugoslavije pod vodstvom legendarnog Bože Grkinića.
Bila je to sjajna generacija Mornarevih vaterpolista u kojoj su prednjačile tada najveće legende hrvatskog vaterpola, proslavljeni nositelji olimpijskih odličja: Ivo Štakula, Lovro Radonić i Tomislav Franjković.
Međutim, Damir se vrlo brzo ostavio aktivnog igranja i uhvatio se trenerske struke, gdje je radom, najprije s mladim uzrastima potom is reprezentacijom Jugoslavije, ispisao najljepše stranice vaterpola na našim prostorima.
Vrlo brzo počinje raditi s juniorima Jadrana koji pod njegovim vodstvom osvajaju titule prvaka Hrvatske i Jugoslavije, a potom prelazi u Mornara gdje je s juniorima osvojio prvenstvo Hrvatske. Nakon nekoliko godina provedenih među juniorima Jadrana i Mornara, Ćorić početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća postaje trener Vaterpolo kluba Hvar, kojega uvodi iz treće u drugu saveznu vaterpolsku ligu.
Unatoč uspjehu s Hvaranima, rad s mladim uzrastima i dalje je Ćorićeva želja tako da 1963. godine postaje trener omladinske reprezentacije Jugoslavije. Tu dužnost obnaša do 1966. godine kada postaje pomoćni trener Aleksandru Seifertu u A reprezentaciji. Već tada je Seifert počeo formirati momčad za Meksiko 1968. i za svog suradnika uzeo
je Damira Ćorića kroz čiju je selekciju u juniorskoj reprezentaciji prošao veliki broj igrača koji će se 1968. u Meksiku zakititi zlatnom olimpijskom medaljom.
Pričajući o tim danima Ćorić ističe prijateljski odnos sa Seifertom, a prije Meksika posebno su se posvetili radu s momčadi na fizičkom i psihičkom planu, jer u toj proslavljenoj reprezentaciji nije nedostajalo znalaca i vrsnih vaterpolista.
Čak su Seifert i Ćorić išli toliko daleko da su prepustili da igrači na početku priprema za Meksiko izaberu kapetana momčadi, odnosno svog vođu u bazenu i van njega. Izbor je pao na legendarnog lvu Trumbića, što se pokazalo kao pun pogodak.
Reprezentacija Jugoslavije bila je u Meksiku 1968. godine zasigurno jedna od najboljih momčadi u povijesti vaterpola. Od 11 igrača čak osmorica bili su Hrvati: Ivo Trumbić, Ozren Bonačić, Zdravko Hebel, Zoran Janković, Ronald Lopatny, Uroš Marović, Miroslav Poljak i Karlo Stipanić, a kao dvanaesti u pričuvi bio je legendarni Ratko Rudić.
Vrlo brzo nakon zlata u Meksiku životni put Damira Ćorića odvodi u Švicarsku, gdje je jedno vrijeme u početku radio kao vaterpolski savjetnik, a potom kao trener reprezentacije. Nakon što je napustio kormilo reprezentacije Švicarske Ćorić je postao trener u Vaterpolskom klubu Lugano, gdje je u tri godine osvojio tri titule prvaka Švicarske.
Nedugo potom napustio je vaterpolo i kao nastavnik tjelesne kulture započeo rad s hendikepiranom djecom, što ga je uvijek posebno radovalo. Inače, prije odlaska iz rodnog Biograda na Moru u Split, Ćorić je jako puno učinio za razvoj ovog sporta kako u samom Biogradu, tako i u okolici. Tako povijest bilježi da je upravo on 1949. godine donio prvu vaterpolsku loptu u Turanj, gdje i danas uspješno djeluje Vaterpolski klub Croatia. Inače prema Damirovim riječima ključni trenutak za razvoj vaterpola u Hrvatskoj bila je 1971. godina kada se Hrvatski vaterpolski savez kao prvi u Jugoslaviji izdvojio iz republičkog plivačkog saveza. Kako kaže Damir, koliko su god bliski i slični ipak su plivanje i vaterpolo dva različita sporta. Druge su pripreme, pristup, organizacija igre…”
