Stoljećima prije proglašenja Nacionalnog parka „Krka“, sedra se koristila kao građevinski materijal u krajevima uz Krku. I crkvica svetog Nikole na Skradinskom buku kompletno je izgrađena od sedre.
Fosilna sedra može se i danas vidjeti u Šibeniku, uz stubište podno spomenika kralju Petru Krešimiru IV., u Perivoju Roberta Visianija. Isto tako, u Šibeniku se nalazi i živući „komad“ sedre. U fontani ispred crkve Gospe van Grada nekada je donesen dio sedre s Krke koja je, na osunčanoj i vlažnoj lokaciji, nastavila svoj rast pa je danas obrasla mahovinom i nekoliko je puta veća nego što je bila u vrijeme kad je postavljena. To je rijedak i vrijedan primjer mnogih načina suživota ovdašnjih ljudi i rijeke Krke, koji ipak pripada prošlosti. Od proglašenja Nacionalnog parka „Krka“ sedra je, kao temeljni fenomen, strogo zaštićena i zabranjeno je njeno iskorištavanje.
Sedra je jako dobar građevinski materijal i u uvjetima kada nije bilo nikakve zaštite koristila se u gradnji. Zbog vlažnosti se lako obrađivala, a gubitkom vlage dobivala na tvrdoći, kao posljedica izlučivanja kalcijevog karbonata iz kalcijeva bikarbonata sadržanog u vlazi. Ima specifičan šupljikavo spužvast izgled te je obično svijetlosmeđe, žućkaste boje. Još su stari Rimljani koristili sedru za gradnju hramova, vodovoda, spomenika, kupelji i amfiteatara. Rimski Colosseum najveća je građevina na svijetu izgrađena od sedre. Sedra se još uvijek upotrebljava kao građevinski materijal u uređenju interijera gdje se rabi u obliku kamenih ploča, za popločavanje terasa i vrtnih staza, ali ne ona s Krke.
Nekada se s Krke u građevinske svrhe uzimao i pijesak. Primjer za to su Bara sv. Jere i otoci Veliki busen i Mali busen uzvodno od Skradinskog mosta. U naravi Bara sv. Jere je pješčani nanos, a danas je puno manji nego što je bio prije pedesetak godina. Otok se smanjio zbog ranijeg uzimanja pijeska za gradnju kuća. Veliki busen bio je jedan od boljih i izdašnijih „rudnika“ pa je zbog intenzivne eksploatacije danas manji od Malog busena.
